ne znam u kakvom ću raspoloženju biti
idućih dana i koliko ću imati vremena, a teta inspiracija se zajedno s mojom kroničnom lijenošću urotila protiv mene...evo vam jedne priče koju sam objavila davno, negdje na početku pisanja bloga...inače ne pišem priče, ali ovo je jedna od rijetkih zadaća koje sam napravila kad sam išla na nekakvu radionicu kreativnog pisanja dok sam još imala obilje vremena, tj. dok sam bila nezaposlena, a nisam to znala cijeniti...ja hoću raditi beeee, i kaj sad imam od toga što radim...no uglavnom, tema je morala biti ubojstvo a valjda nisam u tom trenutku bila na nikoga tako ljuta da ga poželim ubiti bar u priči, te je ispalo ovo
TKO JE UBIO MOJU NACIONALNOST ILI ZAŠTO NEKA UBOJSTVA OSTAJU NEKAŽNJENA ?
Subota je popodne. Baš sam ručala, tanjuri su još na stolu, pijuckam crno vino i pušim. Razmišljam da li da perem suđe ili da odem malo prošetati. Pogledam kroz prozor, sipi kišica. Danas mi se baš ne šeta po kiši, a ne pere mi se ni suđe. Najbolje je da legnem i nešto čitam.
Netko zvoni... A tko je sad, danas nisam raspoložena za nenadane goste, a koliko se sjećam niti sam koga pozvala niti se tko najavio. Razmišljam da upće ne otvaram vrata, ali tko je da je, uporno zvoni. Ipak se dižem i idem otvoriti.
Tko je? - pitam.
Popis stanovništva - kaže muški glas.
Otvaram ja vrata gospodinu «popisu stanovništva» i kažem:- Uđite, popišite me.
I tako čovjek ulazi..Ja sad, hoću neću, moram maknuti suđe sa stola da me čovjek ima gdje popisati.
Sjednemo mi za stol. Pitam ga hoće li popiti malo vina, a on kaže da bi radije neki sok. Smućkam mu Cedevitu i krene me čovjek popisivati.
Odgovaram ja na sva pitanja, ide mi.Znam i kako se zovem i koju sam školu završila i da li imam kotlić, televizor i te stvari. I odjednom pita mene čovjek – Nacionalnost?
Ja stala, prekopavam po svim režnjevima svoga mozga, tražim je svugdje. Mislim si, možda se negdje sakrila...Ali ne, evo je tamo...negdje između osjećaja i pamćenja...leži mrtva, sva krvava..., vidi se da se jadna borila...
Kažem ja – Mrtva je.
Kaže meni čovjek – Kako to mislite, mrtva? Ne mogu to napisati.
Napišite što možete – kažem.
Čovjek piše – neopredijeljena.
Odgovaram ja dalje na pitanja, k'o automat, razmišljam samo o tome tko je ubio moju nacionalnost, kad se to dogodilo...
Čovjek napokon završava s popisivanjem i odlazi.
Ja se usšetala po kuhinji, k'o profesor Baltazar, tražim rješenje, tko bi mogao biti ubojica... Ništa mi ne pada na pamet. Zovem policiju.
- Dobar dan, želim prijaviti ubojstvo.
Policajac s druge strane počinje s pitanjima; gdje, tko, kako, zašto..?
- Ubijena je moja nacionalnost, u mojoj glavi, našla sam je maloprije i ne znam koliko je dugo mrtva.
- Gospođo, jel' vi to mene zajebavate??
- Ne, stvarno, mrtva je.
- Gospođo, dajte si popijte Apaurin.
- Ne mogu, pila sam vino, neću biti normalna.
Policajac mi spusti slušalicu.
Što je bezobrazan, nek' si on popije Apaurin. Nikakve koristi od te policije. Najbolje da sama potražim ubojicu.
Kopam ja po svom pamćenju i tražim moguće krivce...možda je to onaj brko kojeg sam neki dan čula u kafiću kako kaže da je sve Srbe i Musliće trebalo pobiti jer bi nam sad bilo bolje,..možda su to oni «obrijani» (ne znam koji izraz za njih da upotrijebim da ne uvrijedim koju životinju ili osobu s posebnim potrebama) koji premlaćuju ljude zato što nisu isti kao oni,...kopam još malo dublje; možda je to onaj što je prije par godina rekao da ovoj državi fali trbuh, pa poslije tvrdio da to nikad nije rekao, a ja sam valjda gluha... ili možda ona širokokrilna humanitarka koja je humana samo ako si njene vjere...
Intuitivno osjećam da bi to mogli biti samo suučesnici...Ali tko je ubojica??
Prizivam duhove svih detektiva, špijuna, tajnih agenata, da dođu i da mi pomognu..Rip Kirby, Hercule Poirot, Modesty Blaise i svi ostali, znani i neznani, stvarni i zamišljeni, dolaze, odlaze, kopaju po mojoj glavi, pregledavaju mjesto zločina i nakon duljeg vijećanja zaključuju: Ti si ubojica. Ti i još par milijuna suučesnika.
Preskup sudski proces. Slučaj zaključen. Sprovoda nema. Lešinari će raznijeti ostatke.
Moja je još živa. Ali se osjeća nesigurnom. I nije sigurna da je prava.
ja sam se svoje skoro odrekla.... zahvaljujući birokratima.... ja kojoj su generacijama svi preci hrvati koja sam slučajno rođena u bosni iako su mi roditelji u to vrijeme živjeli u HR... od izlaska iz bolnice cijeli život živjela u HR imala sam muka i muka dobiti domovnicu a masa njih nikad hrvatske nisu ni vidjeli a domovnice svi imaju i mašu njima.... malo je falilo da se odreknem nacionsalnosti jer me sramota živit u državi s takvom birokracijom... e da mi je onda bio internet što bi sipala pohvale...
da ponovim, bijah u jednom selu, u susednoj ti gospodji srbiji, i pita me cika sta radi tamo da kja je moja nacionalnost, ja kazem: evropljanka, kaze cika decji ljuto: e ne moze, toga nema, ja kazem e onda sam neizjasnjena, a kaze koleginica cikina, e to moze, i tako covek me upisao u formular pod neizjasnjenu :))) svasta :P
priča ti je odlična, samo malo nerazrađena, nekako naprasno završava, a da si počela nizati sve suučesnike, koja bi to burleska ispala, cijeli jedan babilon ;)))
a mogla bi biti i krvava priča, no to bi onda bilo previše izravno...
ja bih mogla ispričati priču o čovjeku koji se rodio s manom- ne može se definirati je li to tjelesna, umna moralna ili kakva druga mana: nedostatak nacionalnih osjećaja, ali mora da je gadna, jer počesto i ubija svoga nositelja, baš kao i nacionalnosti s kojima se čovjek rodi, ni kriv ni dužan, ali u nekom krivom času...itd. itd. gle kako inspirativna tema, kao da si mi dala šlagvort :)))
singerica, duljina priče je bila zadana, a da bi se dalo razraditi, dalo bi se ;))
Ajde, i to je nešto, ubili su je, pa znaš da je i postojala. Ja baš nisam sigurna da sam ikad osjećala ikavu pripadnost...
već je prošlo 6 dana
otkad sam napisala zadnji post, vrijeme mi jednostavno curi kroz ruke...dan se svodi na posao, dođem doma pa pogledam gilmoreice...a ostatak vremena do spavanja jednostavno negdje nestane..
nisam vam se pohvalila da sam završila onaj započeti šal, čak sam napokon pročitala dvije knjige do kraja od onih 9 koje sam počela, istina je da se nisam više sjećala što je bilo na početku knjige, ali glavno da sam ih završila i maknula s ormarića kraj glave...
naravno da me dočekao onaj okončani obračun, 5 puta sam ga mijenjala, sad ću ga i šesti put...pišem opomene pred otkaz, tražim nešto po zakonu o radu...imam hrpu inozemnih računa, moram uspostaviti i kontra račune za proviziju...uglavnom, pun mi je kufer, da ne kažem nešto drugo, svega...
mišić mi je i dalje u opsegu manji za 1,5 cm i uopće ga ne osjećam kad ga opterećujem...
poginula mi je susjeda od tamo gdje sam prije živjela, umrla mi je susjeda iznad mene, miceka muči ćelavljenje i nezadovoljstvo životom i pokušava svoje frustracije istresti na mene, a meni je tako lijepo i uvijek imam osmijeh na licu dok jednog dana ne eksplodiram i ne izazovem katastrofu širokih razmjera
dobro šta je ovo sinoć sam se ulogirala otvorila blog .. otvorila 3 bloga da virnem kad ono 2 od 3 su oni s kojima se posjećujem na blogu.hr... a ja mislila bit tajna....
Hej laprdavice, dosla sam samo da pozdravim te i ovdje, nadam se da ce te barem sav taj snijeg koji cujem da pada kod vas te uspjeti inspirirati :) Ja se opet raspisala ko blesava, sta cu kad mi milion nekakvih misli zuji kroz glavu, moram se negdje istresti :D
još malo o prekapanju po stvarima
ja sam inače čudan tip koji kad nešto
sprema ne može to napraviti jednostavno tako da izvadi stvari, obriše
prašinu, vrati stvari na mjesto...ne, ne mogu ja tako, pročitat ću što
piše u starim bilježnicama, provjeravati zašto sam nešto spremila, i
često ostati iznenađena, na primjer pronađete nešto što ste napisali
prije 10 godina, i pročitate par puta jer ne možete vjerovati da je
osoba koja je to pisala ista ona koja sada to čita...upitate se, pa
gdje nestade ta osoba, gdje se izgubila, što joj bi....kad se osoba
izgubi i postane netko tko navlači uloge prema prigodi i odlaže ih u
ormar kad joj više ne trebaju; kad postanete normalni, slični
većini??...
inače što je novog, osim što sam počela pričati sama sa sobom...sutra
idem na posao, ostala sam ova dva dana još doma zbog L2, jadan je visio
na wc-u svakih 10 minuta, ta želučana viroza je stvarno odvratna, nadam
se da je nisam pokupila...poslala sam molbu za jedan posao koji mi se
sviđa, ne znam kako mi je to uspjelo u ovom lijeno-depresivnom
stanju...postala sam zločesta prema koljenu, do sada sam bila dobra i
sve lijepo cici mici, ali kad me ljuti stalno, danas sam hodala brzo
kao i nekada i čuda su se događala u njemu, ali možda se sad popravi
napokon...
i još jedna pjesma Erice Jong kome se da čitati
Alcesta na pjesničkoj turneji
(In memoriam Marini Cvetajevoj, Anni Wickham, Sylviji Plath, Shakespeareovoj sestri, itd.itd.)
Najbolju robinju
ne treba tući.
Ona se tuče sama.
Ne kožnatim bičem,
ni šibom ni prutom,
ni degenekom
ni kijačom
već finim bičem
vlastita jezika
& suptilnim lupanjem
vlastita mozga.
Jer tko može tako dobro mrziti nju
Kao što sama mrzi sebe?
& tko može biti ravan vještini
kojom ona zlostavlja samu sebe?
Za to su potrebne
godine vježbe.
Dvadeset godina
suptilnog podilaženja
& samoodricanja;
Sve dok se podanik
ne počne smatrati kraljicom.
A ipak & prosjakinjom - oboje istodobno.
Ona mora sumnjati u sebe
u svemu osim u ljubavi.
Ona mora odabrati strastveno
& loše.
Bez svoga se gospodara
mora osjećati kao izgubljen pas.
Ona za sva moralna pitanja pitati mora
zrcalo svoje.
& mora se zaljubljivati u kozaka
il pjesnika.
Iz kuće ne smije izlaziti nikada
osim pod velom boje.
& mora nositi tijesne cipele
da nikad ne zaboravi na svoje ropstvo.
& ne smije nikad zaboraviti
da je ukorijenjena u tlo.
Iako ona brzo uči
& kažu joj da je bistra,
njezina vlastita sumnja u sebe
treba je učiniti tako slabom
da bude briljantan diletant
s pola tuceta talenata
& tako nam urešava
ali ne & mijenja
život.
Ako je umjetnica
& skoro genij,
sama činjenica da ima talenta
u njoj treba roditi bol
da će radije ubiti sebe
nego premašiti nas.
& nakon što umre, mi ćemo plakati
& proglasiti je svetom.
Zbog takvih stvari me ženina naredba da spremam, zapravo razveseli. Jedino što ona nije zadovoljna rezultatom koji je ona očekivala. A ja pronašao toliko zanimljivih stvari. :))
jbote, imam talente, cini mi se da sam vec osudjena :((
svašta se nađe kad kreneš spremati
ja sam imala malu temperaturu ali je
zato L2 zakurio na preko 39, tako da su ovi dani bili bolesnički s
nakuhavanjem čajeva, pijenjem tableta i slično...još je i micek imao
radove po kuhinji pa sam imala što čistiti i slagati, sama sam si
kriva, ja sam ga nagovorila da makne ormarić i da mi na dva zida
postavi police, pa sam tako među silnim papirima pronašla i neke stvari
za koje sam naravno i zaboravila da postoje...
evo jedna pjesma Erice Jong
PRAVA ŽENA
Zato što su sati moje bake prolazili
u pečenju kolača od jabuka,
& skupljanju trunja prašine,
& modrenju rublja
& šavova i rubova
neizbježnom paranju -
ja nikad nisam redila kuću -
iako je zapravo jako volim
& želim da bude čista.
Zato što je minute moje bake
posrkao urlik
usisača za prašinu,
zato što je plesala valcer s perilicom za rublje
& čupala kose čekajući na majstora -
ja dajem svoje rublje na pranje,
& živim u prašnjavoj kući,
iako zapravo jako volim čistu kuću
kao i svi drugi.
Kao prava žena
ja volim mijesiti kruh
baš kao i osjećati
tipke pisaćeg stroja
po prstima -
elastične, elastične.
& miris svježe opranog rublja
& lagano kuhanje juhe
dragi su mi skoro
koliko & miris papira & tinte.
Voljela bih da se ne može birati,
željela bih da mogu biti dvije žene.
Željela bih da dani budu duži.
Ali su kratki.
I zato pišem
dok se prašina skuplja.
Sjedim za svojim pisaćim strojem
& prisjećam se svoje bake
& svih svojih majki,
& minuta što ih one izgubiše
jer su kuću voljele više nego sebe - & muškarac
kojeg volim sprema
kuhinju
& pritom samo malo gunđa
zato što zna
da je nakon svih tih stoljeća
to lakše njemu
nego meni.
Volim takve muškarce :)
prijenos sjednice sabora je najbolja humoristična emisija hrt-a
taman kad sam pomislila, hajde napokon
je krenulo, privikla se da idem na posao, u ponedjeljak čak napravila
piling, pa si stavila i masku, mislila sam čak i depilirati noge, ali
nakon što sam vidjela desnu, operiranu, koja izgleda kao da su je
nagnojili testosteronom, odustala sam, ipak je to iziskivalo previše
napora....
probudim se u utorak, i ne mogu hodati s lijevom nogom od bolova, nego
ju vučem po podu i lovim se za štokove po kući...krasno, javim na posao
da ne mogu doći, ležim cijeli dan u krevetu i stalno mi je
hladno...onda skužim da imam temperaturu...
noga me prestala boljeti nakon dana mirovanja, zato me boli glava, vani
je magla, imam virozu, u čekaonici uz sve slobodne stolice koje postoje
kraj mene sjedne žena koja se prelijeva na stolice sa strane i usput
iskašljava dušu...ja bih prespavala vrijeme do 5. mjeseca...ima samo
jedna dobra stvar u svemu tome, netko drugi će napraviti okončani
obračun 
kakve veze ima naslov s postom ili sa zdravom pameti, nikakve, kao da bilo što ima veze sa zdravom pameti u ovoj državi
pitanje martinu ako slučajno svrati, zašto ti je blog pod šifrom? ;))
navracam, ne brini. imam neke rekostrukcije. nemam previse vremena zbog X-a. Cim napravim do kraja Blue bit ce otvoren:) Pozdrav.
Slijedite instrukciju napiši nešto: NEŠTO
postoji na svetu jedan mali decak imenom pero; on je na sve boli i povrede odgovarao sa :pochi che :DDD
još malo poezije
PJESMA O KOLJENU
Laprdava Laprdovski Laprdalić
oj koljeno moje
što ne volim preskoke tvoje
tu nemogućnost normalnog savijanja noge...
da se bar bojiš baba roge
onda bih te plašila svakodnevno
da napokon od straha postaneš normalno
Je l pomoglo?
baš i nije ;DD
:*
i realy like this poem
Upozorenje
Jenny Joseph
Kad ću biti stara nosit ću ljubičasto
S crvenim šeširom koji mi ne stoji
I potrošit ću svoju penziju na konjak i ljetne rukavice
I satenske sandale – i reći ću da nemamo novaca za maslac.
Kad ću biti umorna sjest ću na rub pločnika
I jesti sve što nude u dućanima i pritiskat ću alarmna zvonca
I udarat ću štapom po javnim ogradama
I nadoknaditi trijeznost svoje mladosti
Hodat ću po kiši u papučama
I brati cvijeće u vrtovima drugih ljudi
I naučit ću pljuvati.
Tad ću moći nositi odurne košulje i biti debela
I pojesti tri funte kobasica u mahu
Ili jesti samo krastavce s kruhom cijeli tjedan
I zgrtati olovke i podmetače za pivo i druge stvari u kutijama.
Ali sad trebamo suhu odjeću
I trebamo plaćati stanarinu i ne smijemo psovati na ulici
I trebamo dati dobar primjer djeci
Trebamo pozivati prijatelje na večeru i trebamo čitati novine.
Ali možda bih već sada mogla malo vježbati?
Da ljudi koji me poznaju ne budu previše šokirani i iznenađeni
Kad iznenada postanem stara i počnem nositi ljubičasto UPDATE: evo čak postoji i društvo crvenog šešira, inspirirano ovom pjesmom, pa pogledajte ako vas zanima
kreni vec sada sa sokiranjem, sta te sprecava ;P
mislim da već odavno šokiram ljude, a šta će tek biti za kojih 50 godina ;P
prejako.. ti si to prevodila?
nisam, jedna moja poznanica, samo sam nešto promijenila ;))
e jesam budala
nisam lijepo mogla otići na komisiju u ponedjeljak nego glupača odlučila da se vrati na posao jer ju stalno zivkaju, pa je ona četvrtina njemačke krvi u njoj koja ima nekakav glupi osjećaj odgovornosti odlučila da ode raditi...
jučer je još kako tako bio normalan dan, direktor je imao dvije stranke pa nije stigao pretjerano daviti, ali je danas na putu pa je ostavio spisak dragoj šefici, pa je okončani obračun naravno uvalila meni, da ne spominjem da joj ti papiri stoje na stolu dok još nije ni znala da ću se ovaj tjedan vratiti..
glavno da visi cijeli dan na telefonu i svima kuka kako ne zna kud će od posla, "#$%&
sad si idem po gablec, utjeha u hrani na djelu...
jebi ga,nije nam bajno kad moramo šljakat,ali probaj si napravit da ti bude što bolje
tnx na supportu, a kaj se tiče bossa ma pusti ga da s vremena na vrijeme da prođe..
:D zvuci k'o my lifestory... sretno i ne se zivcirat' prevec pogrubit' ces :D
E a ovaaaaj......gdje radish?
To sam iznad ja. Pozz!
razgovori sa samom sobom u svezi glede odlaska na posao
što je sutra, 02.11., dan mrtvih, laprdava ide na posao nakon skoro 3 mjeseca s voljom i osjećajem kao da ide na električnu stolicu
stanje mišića, sva sreća da više nemam 52 kg kao prije desetak godina, nego 62, pa celulit i salo prikrivaju izgled mišića koji izgleda kao da ga je pregazio valjak za asfalt, inače bi to jako krasno izgledalo
koliko ću puta na poslu svima nabiti na nos da sam došla raditi iako bih trebala vježbati bar dva puta dnevno + da sam s uništenim koljenom dolazila na posao tri tjedna i totalno si uništila mišić... hajde da pogađamo...
hm, a jedna oklada sa samom sobom, koliko će proći vremena da u ovom stanju živčanosti kojeg izaziva ostajanje u istom položaju duže od pola sata i ukočenosti koja se nakon toga javlja + činjenica da sam trenutno u debelom pms-u, izdržim da nekog ne pošaljem u tri nečega...hm, jedan sat, dva sata...
ma hajde laprdava...ponavljaj stalno...ja volim svoj posao, ja volim svoj posao...kažu da afirmacije pomažu...ma daj, goni mi se s tom afirmacijom, ne može mi jednostavno prijeći preko usta..
ja volim svoj nacin pisanja:)
izdrzat ces, kao i uvjek :)
jao! kako te razumijem!
Evo još jedne afirmativne: i ja volim tvoj posao!
|
